Beogradski Kej u Novom Sadu. Dom gigantskoj reci koja teče Evropom, Dunavu. Hodao sam juče nasipom posmatrajući veličanstven prizor pod sobom. Glacijalna površina se presijavala na slabašnim zracima koji su dopirali daleko iza oblaka. Izgledala je tako sputano. Led bi je krotio, zamrzavao njene divlje tokove koji su parali obalu.
Brodovi su ostali zarobljeni na njenom središtu. Plakali su, barem sam tako protumačio. Velike ploče leda bi urezivale brazde u njihove metalne zidove koji su ispuštali jezive zvuke nalik na cviljenje. Ono je bilo poput slabašnog, piskavog glasa koji se teško probijao kroz zaleđeni vazduh.
Promrzle obale su izgledale mrtvo. Tone uspomena ispod leda.Čekale su da ih se neko seti, da ih oslobodi jalovih okova mraza. Ljudi su nemo stajali kraj ograde i, poput mene, gledali u daljine pitajući se: „Kada će se završiti?“. Dunav je krvario, negde duboko. Oštar led je menjao njegove obale, postepeno kruneći njegov ponos koji je nestajao u vodi poput natopljenog snega.
Mostovi, poput zaleđenih aveti, udomljavali su na desetine ljudi koji su, ruku spojenih u čvor, gledali ka zaleđenoj površini. Plašili su se, plašili se ishoda. Negde u daljini, začuli su se topovi koji su lomili led. Taj zvuk pucanja kostiju ispunjavao je naše uši. Njihovi stubovi, poput snežnih santi, držali su savršene lučne veze između dve obale.
Posmatrao sam ovaj prizor još neko vreme. Oštre pahulje su izvodile karneval na mome licu. Mogao sam da osetim njihovu srž. Moja koža bi je upila. Dunavom se protegnu još jedan bolan krik, dok sam se, pognute glave, udaljavao iz njegovog vidokruga. Po prvi put ga je savladao strah, mogao sam da osetim.
„Voleo bih da mogu da ti pomognem, voleo bih.“
Lijepo prenešeno, okom zabilježeno.
pozdrav
Hvala ti.
Jeziv je to prizor, divim mu se.
Danas sam fotografisala sante leda na Dunavu i osećala nešto slično. I moćna reka se plaši ovolikog leda.
Dobrodošao u Blogograd, lepo si sredio svoju ulicu!
Hvala na dobrodošlici, lepo je biti član.
U sledeću knjigu ulaziš…to me raduje.
Heh, upravo tako. Drago je i meni. Velika je to stvar za mene. Poput jednog lepog uvoda u svet objavljivanja. Nadam se da će moja solistička uskoro biti završena.
Knjiga na pomolu? Ohoho, divna vest!
Jeste. Nadam se da će naići na svetlo dana. Još ću odlučiti da li ću nastaviti modifikovanje, jer najgora mana pisca jeste što svome delu sudi najgore. Imam začetke, treba ih izgraditi u visoka i snažna zdanja.
Da se sto puta vratiš na napisano, naći ćeš 100 puta mane onom što si napisao i pomisliti da si mogao bolje. To je prvi deo posla, napisati nešto čime si bar donekle zadovoljan. Jesi li do sada objavljivao? Imaš iskustva s tim procesom?
Još uvek nisam imao priliku. Nisam iskusan u objavljivanju dela. Ako ikada završim ovo delo, obratiću se vama pošto znam da imate iskustva. Ali bez obzira, pošto planiram nove poduhvate, vama ću se obratiti za pomoć. Ovo mesto tome i služi, zar ne?
Naravno. Objavila sam dve knjige i 1/19 treće, kao koautor u „Ulicama Blogograda“. Na putu je treća samostalna knjiga. Znam dobru lektorku, koja i meni lektoriše, odličnog dizajnera (admin je našeg bloga), iskusne recenzente (anam, Voja, biljanak, ja) i proces stvaranja knjige. Dakle, nema problema, kad kreneš u završnicu. Samo ne znam sponzore ni izdavačke kuće i ni za svoje projekte ih nisam koristila.
Raspitacu se naravno oko izdavackih kuca. Obraticu se vama za pomoc cim odlucim sta cu sa delom i kada udje u fazu terminacije.
Da te pozdravim na ovom mjestu, a utiske o ovom što si pisao ostavila sam na drugom blogu
Hvala ti Dalia, zaista.
Slika koja se pamti, sa tvojim opisom i doživljuje.
Bravo!
Hvala puno!
auu,sledila sam se dok sam citala, pravi si umetnik, umes sa recima, da te takne u srz.
p.s. zaista je takav Dunav? Rastuzila sam se zbog njega =(
Hvala na ovom divnom komplimentu. Takav je zaista. Kada mu priđeš veoma je bučno. Led se kreće preko ivice zaleđene obale i neverovatno škripi. Zaista, prvi put ovo vidim u svom životu.
A jadan, sigurno je tužan i usamljen… Mnogo ga volim, svako leto ga posetim tamo u Novom Sadu. Baš sam se rastužila što je i njega savladala ova zima. Nadam se da će ga brzo ugrejati sunce…
Iskreno se i ja nadam tome. Nisam navikao na njega takvog.
Lepo si zabelezio i preneo taj, jezivi ali u isto vreme i neponovljivi trenutak, svima nama koji smo daleko od ove mocne reke! Poz
Hvala puno. Drago mi je da sam u tome bio uspesan.
Brrr! Osećam kako mi se ledi krv u žilama dok isčitavam tvoje redove. Zaplesala je zima onako kako ni u najludjim snovima nisam verovala da ume kod nas… A ti? Vešto si nam to dočarao rečima koje su se, kao ledeni kristal. usložile u zimski pejzaž …
A Dunav… izvućiće se on! Moćna je to reka!
Zaista mocna reka. Zima se sveti. Zahvaljujem na ovom komentaru.
pre neki dan smrzoh se i sama kraj Dunava,
a sad i ovde kod tebe na blogu. samo što tvoje vidjenje ipak greje . nadu da lepo uvek pobedi
Hvala ti na ovome. Drago mi je da je moj prvenstveni cilj upotpunio doživljaj. Nada uvek postoji, nada u bolje nekad.
Ne volim zimu, ali dovno si ovo opisao i napisao…i jos jednom ti se izvinjavam sto sam ti se obratila pogresno….
A sto se knjige tice, ja sam svoju prvu prepravljala citave dve godine….i uvek mi se cini da nije dovoljno dobro…ali to je valjda normalno…svi to rade…sad sam kao odlucila da vise nista ne prepravljam…besmisleno je…
Zapocela sam drugu i obecala sebi da necu prepravljati milion puta…nadam se da cu uspeti da odrzim obecanje…pozzzz
Hvala ti. Nema veze, zbunjujuće je zbog naziva bloga, znam. I ja se nadam da ću zaista uskoro biti sposoban, da uz vašu pomoć, oformim nešto što mi veoma znači. Vaši komentari mi u tome pomažu.
Nadjoh te i ovde. Odusevljena sam tvojim pisanjem. Pratim te. Veliki pozdrav!
Hvala puno. Pratimo se u svakom slučaju.